posljednji vapaj bloghaeru

pod hitno treba mijenjati stranicu, nepregledna je, gubi se dosta vremena dok nekoga pronađeš, a i ide mi na živce tražit po spisku, dosadno je
+ svaki put kad vidim onu crnu osmrtnicu na vrhu, koja btw ne služi ničemu, prođe me volja išta napisat
+ ne pušta me na blog, help centar ne postoji
+ ljudi moji, nije blog besplatan kao šta se msili, mi smo njima besplatni, vrtimo im stranicu, a ne daju nam ništa za uzvrat

Zlatna djeva koja nije zaboravila svoj pass, okontrer, uklesan je na pločicu koju stalno nosi okolo vrata, ali je bloghar zaboravija na nju pa jadna čami kod Valentina, a tamo je tako dosadno jerbo Valentino ne voli putovat, ne zna nikoga od blog ekipe, uglavnon, ja bi se vratila kući ako nađen ključ

nisan sigurna jesu li vanzemaljci zelene boje, ako nisu ništa od ovoga posta, ajd iden probat

Oznake: zlatna djeva se vraća kući

Utjeha šarenih bombončića

Nije željela pero umakati u žuč, ali pismo je moralo biti napisano. Bilo je krajnje vrijeme. Sutra će biti prekasno.
Neće vrijeđati. Samo će iznijeti činjenice. Onako kako to ona zna kad se potrudi.
Skuhala je kavu. Donijela sitne šarene bombončiće u zdjelici. Kavu je ulila u šalicu iz servisa kojeg je naslijedila od pokojne majke. Čuvala ga je. Nikad ga nije iznosila na stol. Sada će sebe počastiti luksuzom kojeg si nije često dopuštala.
Sjela je za stol. Nos joj je draškao miris svježe skuhane kave. Uzela je nalivpero u ruke i zamišljeno zastala. Polagano spusti njegovu oštricu na papir i započe vesti čipku svog života.
„Dragi brate,
Došao je čas da ti otvorim svoju dušu. Znam da misliš da je nemam, ali, vjeruj mi, ona se krije iza svih onih obveza koje sam morala izvršavati tijekom svog tužnog života u ovoj dolini suza.
Znam da me okrivljuješ za smrt naših roditelja. Možda ne toliko za očevu, koliko za majčinu. Znam koliko si je volio. I ona je voljela tebe. Toliko da je umrla s tvojim imenom na usnama. Ja, koja sam žrtvovala život, svoju karijeru i ljubav da bi ostala uz nju, bila sam nitko i ništa. Ti, koji si živio kako si htio, koji si je obilazio jednom godišnje, uvijek u žurbi, ti si bio taj o kom je ona razmišljala dok je ispuštala posljednji dah.
Nemoj misliti da te optužujem. Ne bih htjela da ovo pismo shvatiš kao optužbu. Ono je samo objašnjenje. Nisi ti kriv što si otišao živjeti svoj život daleko od roditelja i sestre koja ti nije bila intelektualno dorasla. Imao si svojih tragedija. Nismo ti još i naše bijedne živote smjeli natovariti na leđa. Dovoljno si se mučio dok si razvrgavao ona dva braka koji su te sputavali. Znam da ti nije bilo lako ni izbjegavati plaćanje alimentacije. Pomagala sam koliko sam mogla. Bilo mi žao djece. Ipak, sve se dobro završilo.
Nadam se da te obiđu sada kad si star i nepokretan.Ako i nije tako, nemoj im zamjeriti. Mladi su. Imaju svoje živote.
Brate moj najdraži, toliko toga ti još imam za napisati, a tako sam umorna. Čini mi se da smo se jučer smijali i maštali što ćemo sve učiniti s našim životima. Ipak, pedeset godina šutnje se ispreplelo među nama. Ponekad bi o tebi čula vijest. Nekad radosnu. Nekad tužnu. Kao što je, uostalom , i život sam.
Ne mogu se potužiti da mi je loše u životu. Zdrava sam koliko je uobičajeno za moje godine. Zbrinuta sam. Jedino me samoća guši. Osjećam kako me ubija iz dana u dan. Evo, i sada sjedim sama. Pijem kavu i gostim se šarenim bombončićima. Kada bi još ti bio pokraj mene , ništa mi više ne bi trebalo.
Gledati tebe, tako bezobzirna i naduta, kako se bespomoćno koprcaš po krevetu, kako se ni hraniti ne možeš sam, kako ponizno moliš da ti dodam čašu vode, bila bi mi najveća satisfakcija za sve boli koje si mi priredio.
Možda bismo mogli ... „
***
Pocupkivala je na stanici. Prokleti autobus opet kasni. Znala je ona dobro koji je razlog tome. Vozači su se sastajali na kavi i prilagođavali raspored vožnje onako kako je njima odgovaralo. Putnika će uvijek biti. I uvijek će biti nezadovoljni.
Sitnim nervoznim koracima je žurila prema stanu. Stara će je luda opet cijepiti sa svojim glupostima. Nikad joj ništa nije bilo po volji. Odavno bi joj otkazala da nije dobro plaćala. Za nekoliko sati čišćenja zaradila bi više nego da čuva tuđu balavu i neodgojenu dječurliju.
Odslušat će prigovore. Na jedno ušlo, na drugo izišlo. Tako joj je čitavog života. Nije joj ni onaj gad od muža bolji. Stara barem plaća.
Novac. Novac je bio njena rak rana. Sve što bi donijela kući, onaj njen bi prokockao. Sreća njena da joj je stara plaćala jednom tjedno, pa bi dovukla iz samoposluge onoliko koliko je mogla ponijeti. Ako bi joj ostalo nešto novca, mogla se pozdraviti s njim.
Od mirovine je dobivala malo i ništa. Jedva bi joj dotekla za režije i onaj nesretni kredit kojega je prošle godine podigla u Zadruzi . Dolazio je jedan grubijan danima. Prijetio. Sve dok nije podigla kredit i namirila dug kojega je onaj njen napravio.
Zaista mu je željela smrt. Samo ju je smrt mogla spasiti od njega. Drugi su muževi nalazili ljubavnice. Ostavljali ucviljene i osramoćene žene i odlazili k mlađima. Ona nije bila te sreće. Njegova je ljubavnica bila kocka.
Tisuću puta je zamišljala kako bi to izgledalo da pobjegne od njega. Svaki put bi sa stravom zaključila da bi je on pronašao i na kraju svijeta.
Nikada nije bila ljepotica. Nije čak ni zgodna bila. Sve njene prijateljice su zvali kokama. Nju nikad. Ona je pod stare dane postala koka. I to zlatna. Svome mužu.
Prevrtala je po mislima tražeći rješenje. Prevrtala je po torbi tražeći ključ. Nije ga valjda izgubila. Napokon. Tu je. U kutu torbe.
Izvadi ključ i ugora ga u bravu. Okrene dva puta. Pritisne kvaku. Vrata se otvore uz laganu škripu. U stanu je vladao mir. Valjda je stara jutros produžila izležavanje. Zašto bi i žurila ustajati ? Nikakva je uzbuđenja ni radosti ne čekaju.
Umorno je uzdahnula. Skinula je jaknu. Objesila je na vješalicu. Poviše nje torbu. Skinula je šarenu kecelju s vješalice i rutinskim je pokretom prebacila preko ofucane haljine. Bila je spremna.
Stara je sjedila u kuhinji za stolom. Ne može reći da je sjedila, a ne može reći ni da je ležala. Lijeva joj je ruka bila ispružena preko stola. Glavu je naslonila na nju. Kada je na stolu ugledala šalicu od finog porculana oslikanu ružama, znala je da je vrag odnio šalu.
Ukočenim korakom je prišla stolu. Uhvatila je staru za rame i lagano je pogurnula. Nešto nije bilo u redu. Cijeli taj prizor je bio kao okamenjen. Kao da je vrijeme stalo.
U slušalicu je izdiktirala ime i adresu. Policajac s druge strane je bio ljubazan. Pokušao je iz nje izvući još neke informacije, ali ona više nije imala što reći. Tiho je spustila slušalicu. Širom je otvorila ulazna vrata i tiho se vratila za stol.
Sjela je za stol. Nijemo je gledala u pod.
Nije joj bilo žao stare. Proživjela je svoj život. Miran i uredan. Žao joj je bilo zbog posla. Gdje će u ovim godinama naći takav izvor zarade ?

Oznake: tablete, samoća, starost

Običan dan u birtiji "Kod Konja"

Zacrvenilo mu se pred očima kad je dobio otkaz. Prsti su mu se stisnuli u šaku. Lijevom je rukom čovjeka u sivom odijelu zgrabio za kravatu, a desnom ga mlatio po zadrigloj njušci. Najprije je gađao nos, a kad je potekla krv, više nije ni razmišljao gdje će ga pogoditi. Bilo mu je svejedno dok nije počeo osjećati bol u šaci.
- Upomoć – vikala je tajnica.
Stajala je na vratima u visokim stiletto cipelma držeći blok u ruci. Takvu ju je oduvijek zamišljao. Golu i uzbuđenu.
Zamahnuo je još jednom. Udarac je ponovno sletio na krvavi nos .
- Govno jedno ! – viknuo je i bacio ga prema prozoru.
Staklo je krcnulo pa se rasulo. Čovjek se najprije presamitio preko prozora, a zatim nestao. Pomislio je da je šteta dobrih cipela i tko zna bi li njemu odgovarale. Nikad nije imao dobre cipele. Odavno nije kupio ni kožne. Bile su mu skupe.
Okrene se prema tajnici i reče „ Sad ćemo se nas dvoje...“
- I tako, dobio ti otkaz – začuje konobara i, plop, oko njega se ponovno stvori memljivi zrak birtije i pjesma iz jukeboxa.
- Volela sam te onomad ... – zavijao je ženski glas, a umorni konobar je pred njega stavio kriglu piva.
- Popij ! Kuća časti – reče.
- Ne trebaš me častiti. Imam još nešto, ali bit će jebeno ako ne nađem drugi posao.
- Nije bilo šanse da tamo ostaneš ?
- Ma kakvi ! Molio sam ga i preklinjao da me ostavi još barem mjesec dva , dok se ne snađem, ali mi je , govno pokvareno, zalupio vrata u facu.
- Dočekao bi' ga ja u mraku – reče konobar brišući hrapave biljege po šanku .
- Jebat ga !. Idem malo do Mire.
Mira je sjedila za stolom pored masnog prozora. Sama i zamišljena.
- Nisi raspoložena – reče Marko spuštajući pivo pored njene čaše.
Čaša je bila dopola puna. Konjak, viski ili nešto slično. Nije dobro kad je ovako rano započinjala s pićem. Bio je čest svjedok njenim dramama. Ljubavne su joj veze bile koma. Ova posljednja je najdulje trajala. Valjda zato što joj je frajer bio više po terenu nego kod kuće. Geometar. Miran tip. U manjim je količinama Mira bila podnošljiva, ali na duže staze je bila , moglo bi se reći, neupotrebljiva .
Svi su znali da je nimfomanka i da ne može bez muškarca. Izredala se sa svima u „Konju“. Ni jedan nije bio toliko lud da bi s njom imao išta više od desetminutne tjelesne veze, ako i toliko. Znali su dobro tko je ona.
- Dobro sam – reče pa otpije gutljaj. – Baš sam dobro.
- Drago mi da je barem netko dobro.
- Što je tebi ? Žena traži plaću ?
- Dobio sam otkaz.
- Ti to ozbiljno ?
- Najozbiljnije. Sprašilo me kao budalu.
- I ja sam sprašila onog idiota.
- Onog geometra ?
- Rekla sam mu da pokupi svoje krpice i odjebe iz mog života.
- I ?
- Pokupio se podvijena repa. Svaki vikend perem, peglam, kuham. Nisam ja za to.
Vrata birtije se otvore, uđe malo svježeg zraka, pa se ponovno sve slegne čim se vrata zatvoriše. Kroz oblak dima je prema njima išao krupni tip obrijane glave, istetoviranog vrata i u trenerci. Pero, kvartovski tučar i utjerivač dugova. Često je svraćao jer su tu svraćali i njegovi, moglo bi se reći , klijenti.
- Je li Janko dolazio? – upita konbara.
- Nije.
- Reci mu da sam ga tražio – okrene se i ode.
U kutu je sjedio Josip, poluraspadnuti pijanac, i govorio sebi u bradu.
- Što je, Josipe ? – povisi glas Marko ne bi li nadglasao buku s jukeboxa.
Josip polako ustane i krene prema šanku. U hodu se ljuljao, a čaša mu je drhtala u ruci.
- Nalij još jedno pa idem – reče konobaru.
- Popio si već – reče konobar.
- Gdje ćeš ? Još je rano – reče Marko.
- Niste čuli ? Vratila mi se žena.
- Primio si je natrag ?
- Za sada. Klečala je ispred mene i plakala. Rekao sam da ću je primiti samo pod mojm uvjetima.
- Koji su to uvjeti ?
- Mora kuhati, čistiti, zarađivati; znate i sami da imam malu penziju.
- Pristala je ?
- Pristala. I nisam vam rekao najvažnije – Josip upre prstom prema stropu - mora mi svaku večer dat pičke.
- Uuuuuuuuu – poviče konobar.
Gledali su kroz izlog „Konja“ kako baulja preko ulice, a onda se zaljulja i padne . Priđe mu jedan muškarac i podigne ga, nešto mu reče, pa nastavi svojim putem. Josip se rukom nasloni na semafor i ostane tako nekoliko časaka.
- Stvarno mu se vratila žena ? – upita Mira.
- Preudala se prije tri godine – reče konobar.
- Onda je počeo halucinirati ?
- Traži drugu birtiju. Dajem mu samo jedno piće dnevno . Već mi je puna teka njegovih dugova.
- Idem i ja – reče Marko.
Ode do šanka, zavuče ruku u džep sakoa, zatim u džepove hlača. Slegne ramenima i reče „Zapiši me u tekicu.“

Oznake: otkaz, birtija

Pletivo za Viktora

( upravo objavljena u 25. broju Balkanskog književnog glasnika )

Napokon je sve završilo. Provjerila je nekoliko puta. Hladan je. Ne diše. Opipala mu je vrat. Nije osjetila puls. Nazvala je Nevena, Viktorovog brata. Kada dođe , pozvat će liječnika. Ako nazove sada, možda mu mogu spasiti život, a još jedno spašavanje ne bi mogla podnijeti.

- Ne možeš tako – rekao je Neven, negdje pred zoru, dok su sjedili u kuhinji čekajući da mrtvozorniku započne radni dan.
- Mogu ! Moj je muž i ne želim da mi se uplićete u život. Kad niste do sad, ni ne trebate.
Istina, u posljednje vrijeme su živjeli poput dvoje gubavaca. Nitko ih nije posjećivao; nitko nazivao. S Viktorom ni najizdržljiviji nisu mogli razgovarati.
- Ali, tihi sprovod ? Moj brat to nije zaslužio.
- Bit će tihi sprovod. Ti, Tonka, Tea, Lea, ja i Marin. Mala osmrtnica. Jednostavna. Molimo biti oprošteni od posjeta žalovanja. Tako sam odlučila.
- Možda će Marin odlučiti drukčije. Ta, Viktor mu je otac.
- Odavno nije. Viktor odavno nije nikome ništa – rekla je s prezirom; ispljunula riječi kao konačnu potvrdu svoje odluke.

Plesti je počela one zime u kojoj je Marin napravio prve korake. Bio je miran dječak. Samo, kad bi osjetio da ona titra iznutra, postajao je cendrav. Trudila se ne pokazati pred njim svoju nervozu, strah, grozničavo iščekivanje otključavanja ulaznih vrata. Možda je radi toga i počela plesti.

Plela je opsesivno. Džempere, džemperiće, haljine, kaputiće, svih boja i krojeva. Nit je klizila preko igle, provlačila se kroz sljedeću očicu i ponovno vraćala na iglu. Ponekad je imala osjećaj da joj život ovisi o toj neprekinutoj niti.

- Marine, mama je – rekla je u slušalicu negdje iza sedam. Suhoća joj je stiskala grlo i nije mogla, nije znala kako bi nastavila.
- Reci, mama. Žurim na posao.
- Marine , tata je umro.
- Što ? Kad ?
- Sinoć. Kad sam išla spavati – rekla je kroz plač – prodrmala sam ga da popije tablete, a on je već bio hladan.
- Nisi vidila prije ?
- Nisam. Sve je bilo normalno. Bilo je normalno nenormalno; znaš što hoću reći.
- Jesi li primjećivala da je nešto drukčije ? Jučer ? Prekjučer ?
- Ne znam što bih ti rekla. Bilo je kao i obično; jedan dan malo bolje, pa dva dana bez riječi. Tablete mu nisu mogle zamijeniti piće.
- Je li stric Neven tu ?
- Bio je noćas. Otišao se kući obrijati i presvući, pa će se vratiti.
- Dolazim što prije budem mogao.
Spustila je tiho slušalicu i otišla u sobu. Viktor je, povezane vilice i sa dva novčića na kapcima, ležao na njihovom bračnom krevetu čekajući mrtvozornika.
- Jesi li umirao sretan ? – reče zajedljivo. – Jesi li mislio da ću doživjeti živčani slom kad shvatim da te vrag odnio ?

Oko podne je mrtvozornik ustanovio smrt ; kao što je desetak sati ranije učinio i liječnik. Rekao je, možemo ga odnijeti. Odnijeti. Samo tako; odnijeti. Kao balvan. Kao predmet. Kao broj u knjizi mrtvih. Dva tiha lika su ga podigli na nosila, zamotali plahtu oko njega i iznijeli iz stana. S nogama naprijed. Lena je stajala sa strane trudeći se izgledati dolično. Razmišljala je kako ta trojica rade težak posao. Pokazivati žalost kad u sebi nisi žalostan zahtijeva veliku kontrolu. Srce joj je, poslije toliko godina, kucalo lagano; kao da je oslobođeno iz tijesne kapsule. Osjećala je kako joj se prsa, godinama stisnuta u grču, šire i pune svježim zrakom. Pazila je da joj se ta lakoća ne popenje do lica; do usnica; do očiju.

Neven je stajao pored nje i brisao suze koje su mu se zaustavljale u riđim brkovima, pa je izgledalo kao da se briše poslije dobrog i obilatog obroka. Lako je Nevenu. Nije prošao ono kroz što je ona prošla. U posljednje dvije godine nije ni dolazio do njih. Jedva što bi jednom mjesečno nazvao.

Viktor je, dok nije otišlo sve nizbrdo, volio dobru hranu, ali ne više od dobre kapljice. Gorko se nasmije pri pomisli na kapljicu. Kod njega su to prije bili slapovi. Pio je sve. Nije birao, kao što, uostalom, nije ni društvo birao. Imao je samo jedan kriterij. Svi su oni nižeg ranga od mene, govorio je dok bi se navečer pijano valjao po kauču. Želudac joj se stisne pri pomisli da je ikad u tom bijedniku mogla pronaći išta dobroga.

A bilo je. Bilo je u početku ; bio je nježan, obziran, omiljen u društvu. Nekad bi pretjerao u piću, pa bi se mjesecima prepričavali događaji koji su s vremenom postali anegdote. Često su se smijali kad bi se sjetili proslave na kojoj je otkopčao košulju tako da je svu dugmad, zajedno s komadićima tkanine, otrgnuo s nje. Bilo je toga puno više nego se Lena željela prisjetiti i tada joj je bilo smiješno i izgledalo kao dobar provod. Dok se nije rodio Marin.

Vrtjela se po stanu ne znajući što bi. Tišina joj je godila. Pjevušila je dok je skidala posteljinu. Ostavi krevet da se zrači. Pogleda po sobi. Nešto će trebati učiniti s njom. Previše je tu uspomena za pokapanje.

Otvori ormar. Unutra su uredno visila Viktorova odijela i košulje. Najradije bi ih odmah potrpala u crne vreće. Nešto mora učiniti. Nečega se mora riješiti. Sa stola u kuhinji uzme upaljač i cigarete i odnese ih prema smeću. Za onaj djelić vremena, dok su padali iz njene ruke prema smeću, kroz glavu joj proleti misao, a što ako se Viktor vrati.
Bojala ga se. Odavmo ga se bojala. Marin je bio petogodišnjak. Viktor se sve kasnije vraćao s posla. I sve pijaniji.

- Ne možeš tako , Viktore. Imaš dijete. Imaš obvezu – rekla je.

Nije rekao ništa. Samo je ustao od stola i uhvatio je rukama oko vrata. Gušio ju je unoseći joj se u lice. I sad joj je u glavi bubnjala njegova prijetnja, ubit ću te ako još rečeš jednu jedinu riječ. Marin je histerično zaplakao , a onda pao na pod bez daha. Možda joj je to spasilo život. Nikad neće saznati.

Zašto nije otišla od njega ? Mogla je. Stotinu puta je mogla i htjela, ali on je, poslije svakog ispada, bio toliko jadan i skrušen i pun obećanja i planova da je svaki put pomislila, valjda će sad stvarno biti bolji. I bio bi. Dok ne bi osjetio da se njena ljutnja smirila.

- Onaj ti mudonja ništa ne uči. Reci mu da će najebat ako ga ja uhvatim u šake – tako je Viktor odgajao Marina, a ona, pak, u strahu da svoju prijetnju ne obistini, skrivala je sve Marinove mane pred njim.

Viktor nikad nije saznao da je u Marinovoj sobi pronašla marihuanu. Nikad nije saznao ni da je Marin pao razred. To je bilo lako skriti pred njim, jer nije uvijek znao ni koliko je Marinu godina. Nije saznao ni da joj je Marin jednom rekao, drži nož uza se, pa ako te napadne , gađaj u vrat; neka iskrvari i umre. Plakala je danima, ali nikad ispred Viktora. Dok je bio u blizini, ona je plela. I šutila.

Zvono na vratima je trgne. Možda se vratio Neven, pomisli dok je išla prema vratima.

- Mama – rekao je Marin i zagrlio je.
Sjedili su uz kavu i Marin je slušao detalje o očevoj smrti.
- Jesi li predosjećala da će to učiniti ? – rekao je.
- Ni u snu.

Istina je da je bilo samo pitanje vremena i načina na koji će to učiniti. Pratila je svaki njegov pokret i pitala se hoće li se dogoditi noćas. Trajalo je mjesecima. Nije govorila nikome, jer joj nitko u ovome nije mogao pomoći. Postojali su samo Viktor, ona i zveckanje pletaćih igala. I jučer je, dok su sjedili u kuhinji, gledala preko igala u zgrčenu priliku.

- Jeben ti život – rekao je.
- Jedan, dva, tri, četiri, pet – brojila je u sebi.
- Ubit ću se.
- Šest, sedam, osam, devet.
- Majke mi, ubit ću se.
- Deset, jedanaest, dvanaest, dvanaest, četrnaest.
- Ovako se dalje ne može.
- Petnaest, šesnaest, okret, jedan, dva.

Ugasio je cigaretu, polako ustao i otišao u sobu. Popizdit ću, pomislila je ni ne sluteći da ga po posljenji put gleda živa.

- Je li nešto rekao ? – pita Marin.
- Gluposti, kao i uvijek.
- Što ?
- Da ima neke misli.
- I nisi ništa posumnjala ?
- Ima on te svoje misli otkad ga znam. Imao je – ispravi se, pa nastavi. – Oduvijek me držao kao taoca prijetnjama da će se ubiti.

Prvi je put bilo mjesec, dva poslije Marinovog rođenja. Plakala je i klečala pred njim držeći u rukama Marina dok je on oblačio odijelo i govorio kako nema više života za njega. Poslije sat, dva, ne zna ni sama koliko, legao je u odijelu i zaspao. Doduše, ne i u cipelama. Pokušavao ih je, onako pijan, obuti i svaki put bi se zaljuljao, odustao, zapalio cigaretu i održao govor o tome kako nikome nije potreban . Opet bi se vraćao na cipele i trajalo je dok se nije umorio i odlučio odgoditi smrt.

Na sanduku jeftini vijenac od narančastih i crvenih gerbera. Nije joj stalo. Pred sandukom veliki vijenac, očito Nevenov, i križ na kojem piše - Viktor Polinić 1947 – 2013. Šezdeset i šest godina. Dosta i previše.

Nije bilo svećenika. Nije bilo nijednog Viktorovog pajdaša. Znali su, sigurno su znali, jer grad je malen, a vijest brzo putuje. Nije im stalo ili su ga zaboravili. Kod takvih tipova sjećanje traje od konjaka do konjaka, razmišlja Lena čekajući kad će završiti sprovod da se može vratiti kući i skinuti masku tužne udovice.

Okruže grobnu raku i šute minut, dva ; svatko u svojim mislima, a onda grobar pritisne dugme i zemlja počne teći u slapu. Dok kamenje i grude udaraju po sanduku ona se okrene i ode.

Marin je otputovao predvečer. Zaključala je za njim obje brave, podigla slušalicu s telefona, isključila mobitel, uzela škare i otvorila ormar. Reže redom. Najprije gaćice, pa potkošulje, čarape, hlače, džempere, odijelo. Ritam škara je sve brži i brži dok ne izvadi kaput, posljednji komad odjeće , iz ormara. Njega prereže preko leđa. Potrpa sve u dvije crne vreće. Pokupi pletaće igle i vunice i sve stavi u vreće. Jednu po jednu ih odnese do kontejnera.
Upali radio, rastvori prozore, skuha kavu i započne vježbati slobodu.

Nebo se raspuklo

Nebo se raspuklo. Ranjava svjetlošću kao što je ranjavalo onog jutra dok sam u krvavoj spavaćici stajala pored prozora. Želim mir, želim spokoj, sivilo mekanih obrisa.

Noli turbare circulos meos.

Ptičji pjev. Sunce je život. Ali ja, ja nisam ona koja sam bila. Moje mjere su kamene, nepomične, nepromjenjive.

- Otići ću, vratiti se neću – rekao je.

Ne pitam ništa. Pitanja ne vraćaju nevinost. Pitanja otvaraju ranu u koju će njegov odgovor usuti sol. Zato šutim. Kao što sam šutjela u svim prošlim životima. Šutim pod tim razdražujućim suncem. Mladost rasipa radost. Tuđi zagrljaji i osmijesi ne bole. Majčinih se ni ne sjećam. Jesu li postojali ? Je li me grlila ?

Mrak je. Stubište tamno i usko. Vrata na vrištećim šarkama. Otvaram polako da ona ne čuje. Zaustavljam dah. Ona je zla, ona je vještica, ona je moja majka. Plače kad me ugleda. Pruža suhe ruke prema meni. Želi me zarobiti, a ja vrištim i trčim kroz tamu u očev zagrljaj.

Kasnije, mnogo kasnije, shvaćam da majka nije ni postojala. Ono čega se sjećam je majka u pričama. Očeva je uvijek dobra, bolesna i voljela me ; bratova je vještica. Brat uživa kad bježim od njegovih priča. Trčim, vrištim, on zavija, pa se luđački smije, pa opet zavija i onda me grabi, grli, ljubi.

- Ludice jedna, samo sam se šalio. Ne plači. Tata će se ljutiti.
- Ja se bojim vještice.
- To je samo priča – tješi me i to mi prija. Naslonim se na njegove grudi. Miris brata.

Posljednji put sam ga vidjela na očevom sprovodu. Blijed i ozbiljan. Kimne, ali me ne grli. Ne doliči mladom svećeniku. Pitam ga kako mu je. Ne odgovara. Samo pogleda preko otvorene rake, negdje u daljinu. Pratim njegov pogled, pa vidim oblake kojima je Brač presjekao put i sjetim se djetinjstva.

- Eno ovčica – govori brat i upire prstom u modro nebo.
- Ovčica oblak – vrištim od veselja.

Nebo. Uvijek nebo. Gledam kroz staklo prazno dječje igralište. Staklo plače. Slijedim prstom njegovu suzu. Ne volim kišu. Ni crne oblake. Ni grmljavinu. Bojim se. Trčim u njegovu sobu. Podiže topli pokrivač i grli me.

Kiša je moj tamničar kojem se svaki put vraćam. Pljušti, rominja,sipi i budi sjećanja na brata. Gdje je sad ? Kako mu je ? Boji li se još uvijek grmljavine ?

Podižem pogled. Nebo zarasta. Plava rana je sve manja.

- Otići ću , vratiti se neću – rekao mi je.

Ne odgovaram. Ne pitam. Sasvim svejedno. S njim ili bez njega. Sasvim svejedno. Ja imam samo sebe i oblake.

Ne volim kad se nebo raspukne.

Posljednja bitka

Starac, malo viši od patuljka, stoji na rubu litice. Plašt od teške smeđe tkanine mu se niz bačvasto tijelo spušta do poda . Dvije izbočine na leđima daju mu izgled debelog šišmiša. Polako ga grli sumrak i gasi zlatni sjaj krune na njegovoj glavi.
Sova hukne. Zalepršaju krila. Starica u dugom crvenom ogrtaču se prekrsti. Mrki ljudi u kožnim tunikama drže mačeve u rukama i došaptavaju se.
- Mrak će brzo – tiho će brko sa kacigom na glavi. – Moramo se vratiti.
- Šta ćemo s njim ? Ne možemo ga ostaviti – još tiše će starac s neobičnim mačem.
- Ti ajde s njim. Ja ni u ludilu neću blizu. Smrdi ka kuga. Opet je učinija u gaće.
Topot koraka prekine razgovor. Čovjek u dronjcima dotrči i baci se pored okrunjenog starca.
- Kneže, o kneže poljički, poslušaj slugu svog pokornoga – zavapi pridošlica.- U hudi čas čuh strašne vijesti. Dolazi. On dolazi.
- Tko dolazi, podaniče ? – priskočiše ratnici.
- Arnir. Biskup Arnir.
- Jadni ti smo ! – zavapi starica kršeći ruke. - Sve će nam oteti. Djeca će nam pomrijeti od gladi.
Putem hoda žena naboranog lica. Skuti joj se vuku po prašini, a pod cokulama škripe kamenčići. Zađe u rijetku borovu šumu, osvrne se, podigne haljinu i čučne. Nekoliko metara dalje stoji pogrbljen muškarac u bijeloj halji. Na prsima mu prišiven veliki križ od crvene tkanine , a na glavi mitra. Izađe iz zaklona i krene prema ženi.
- Ne ! – krikne žena. – Milost, gospodaru ! Poštedi me !
- Platit ćeš za grijehe svoje – polako će muškarac. – Golotinjom izazivaš svetog čovjeka. Ustani !
Trčala je što je mogla brže. Srce joj se uzlupalo. Barem da je ponijela štap. Bolio ju je kuk. Lanjski lom je uzimao danak. Uspori korak kad ugleda crkvicu.
- Mila Gojsalića, opet si se išla kurvat – zagrmi brko.
- Nisam , Andrija, tako mi Bog pomogao – prekrsti se Mila. – Napao me. Htio mi je tijelo obeščastiti, ali ja sam se hrabro oduprla.
- Tko te napao ?
- Biskup Arnir mi je htio ...
- Biskup Arnir ! Koliko je vojnika s njim ?
- Ne vidjeh ni jednoga.
- Braćo – zamahne Andrija – skrijmo se iza crkve. Arnira treba noćas ubiti !
- Ubiti ? – zacvili žena u crvenom.
- Brzo iza crkve ! Žene, dovedite kneza !
Grupa se naguravala iza crkve . Kneza su odvukli koliko su dalje mogli a da ga se ne vidi s puta. Hrkanje mu se plelo s ćukovom pjesmom . Sumrak je bio sve gušći, a onda se začuše koraci i razgovor dvojice muškaraca.
Andrija iskoči prvi . Za njim ostali. Podigoše visoko mačeve. Udarali su po biskupu dok ga ne oboriše na pod. Sluga baci koplje i podigne ruke u vis.
- Mrtav ! – poviče Andrija . – Braćo moja, riješili smo se jarma jednom za svagda. Nikad više ovaj narod neće biti sluga !
- Živio Andrija ! – povikaše muškarci u glas.
- Sve će ovo vrag odnit – mrmlja knez. – Svit je otiša kvragu.


Čovjek u uniformi je zapisivao podatke koje mu je diktirala vidno uzbuđena žena. Uniforma predloži da ispitaju susjede, pa se upute na prvi kat i pokucaju na vrata. Nitko se iznutra ne oglasi.
- Sigurno spavaju. Znate, skinu aparate za sluh – objasni žena otvarajući vrata.
U bijeloj sobi, pod bijelim plahtama odmaraju dva bijela lica razjapljenih bezubih usta.
- Jeste li sigurni da nisu mrtvi ? – upita Uniforma spremajući se zapisati podatke u blokić.
- Ma ne ! – osmjehne se žena. – Svi tako izgledaju kad zaspu. Već sam se odavno navikla. Deset sam godina ravnateljica Doma, ali mi se još nikad nije dogodilo da nestane cijela grupa staraca.
- Šta oćete ? – jedno bijelo lice otvori oči.
- Oprostite što vam smetamo, ali došli smo zbog Andrije Arapovića – započe Uniforma.
- Andrija ? – javi se starački tremolo s drugog kreveta – Umra moj bidni Andrija, Bog mu da pokoj duši.
- Je li se nešto dogodilo ? - u sobu se nadviri glava s ljubičastom kosom.
- Iz Doma je jutros otišla grupa štićenika u šetnju. Još se nisu vratili. Znate li vi nešto o tome ? – ljubazno će Uniforma.
- Znam. Svi u Domu znaju. Cijelu su zimu šivali kostime.
- Kakve kostime ? – histerično upita ravnateljica.
- Oni to zovu larp – ne bez ponosa će Ljubičasta kosa.
- Šta larp ?
- Govorili su kako će, kad zatopli, otići na Marjan i tamo glumatati knezove i biskupe.
- Marjan je velik , a noć se spušta – obeshrabreno će ravnateljica.
- Poveli su onog novog što je u kolicima pa neće biti daleko od puta – objasni Ljubičasta kosa.


Kombi Doma za starije i nemoćne se polako uspinjao prema crkvici. Prije no što se zaustavio iz njega iskoči bijesna ravnateljica i stupajući krene prema čudnoj grupici .
- Ni makac ! - skočiše dvojica i prekrižiše joj mačeve pod bradom.
- Šta ni makac ! Brzo u kombi ! Sram vas bilo – viče bijesno ravnateljica.
- Neznanko, odstupi ili će ti naš knez suditi ! – teatralno će kopljonoša.
- Dižite guzice i uskačite u kombi !
- Rekao sam odstupi ! Ovo je naša zemlja i mi smo na njoj gospodari.
- Ulazite u kombi i vraćajte se u Dom ! Kakva vražja zemlja ! Nema zemlje za starce !

Oznake: Arnir, Mila Gojsalića, bitka

Gol u vikendici

Problemi su počeli kad sam se oženio, moglo bi se reći, počeli su već u crkvi. Svećenik nam je dao kemijsku olovku i rekao, a sad se potpišite. Potpisali smo se, a onda je on spustio prst na naše potpise, zavrtio glavom lijevo desno i rekao da bismo i mi i on mogli imati problema.

- Stavite iza potpisa zarez i ime oca. Što je sigurno sigurno – rekao je svećenićki mirnim glasom.

Moja je žena stavila zarez i Zdravko. Ja sam stavio zarez i pok. Petar. Bio je to loš znak. Pok. se nikako nije slagalo uz ovaj svečani trenutak. Dodatno me oneraspoložilo što je taj pok., taj moj otac na neki način kriv za ovu neugodu. Ustvari, njegovo loše igranje karata je krivo.

- Pobjednik daje malome ime – rekao je djed miješajući karte.
- Može – rekao je otac dolijevajući vino jednome i drugome.
- Tata, nacvrcan si – rekla je moja majka gladeći se po nadignutoj haljini ispod koje sam ja čekao kad ću se roditi.
- Amelija, kako možeš biti takva prema rođenom ocu – zaplitao je moj otac jezikom.
- Tako je zete. Odigrajmo ovu da odlučimo tko će malome dati ime.

Pogađate, djed je pobijedio. I ne samo to, djed je bio veliki rusofil. I dao mi je to ime kojega do ženidbe nisam ni volio ni mrzio. Bilo mi je svejedano. Moji su postupci određivali moje ime. Barem sam tada tako razmišljao.
Suprugu sam upoznao na fakultetu. Zajedno smo studirali , zajedno diplomirali i poslije diplome je nekako sama po sebi došla odluka o vjenčanju. Dobro, moja je majka malo pomogla inače bih vjerojatno još godinu dvije razmišljao.
Moja žena nije takva. Priznajem, pametnija je od mene, i odluke su kod nje jednostavne. Diploma, posao, brak. Da, posao smo dobili odmah. U otočkoj školi dva koraka od kraja svijeta. Ona je predavala hrvatski i engleski, ja matematiku i fiziku.

Poštar je zatrubio ispred kuće. Žena je izišla i vratila se s telegramom u ruci.

- Dobili smo telegram – reče.
- Tko je dobio ? – jedna od mojih glupih dosjetki.
- Ne znam.

Otkad sam se oženio izgubio sam identitet, izgubio sam ime, postao sam svoja žena. Bilo je simpatično prije braka. Imali smo svaki svoje prezime, a prijatelji su nas zvali Vanja na kvadrat. Znao sam uvijek gdje mi je mjesto. I ova situacija s poštom. Nije da puno toga skrivam od svoje žene, ali pismo je pismo. Svetinja koju može otvoriti samo onaj na koga je naslovljeno. Kod nas i jedan i drugi imamo pravo otvoriti isto pismo, a kako je moja žena brža, izgubio sam i svoju privatnost.

- Ovo je sigurno neki učenik – reče bijesno.
- Tko šalje ?
- Ne znam. Nije se potpisao.
- Što piše ? – pitam ne ustajući s kauča.
- Gluposti. To samo debilima može pasti na pamet. Bit će sutra jedinica.
- Kakve gluposti ?
- Bolje da ne znaš.
- Sad me baš zanima.
- Čekam te gol u vikendici – čita. - To samo kreteni mogu napisati.
- Možda i nisu oni. Pogledaj žig.
- Split.
- Eto, neki Brad Pitt te čeka u vikendici – pokušavam okrenuti na šalu iako mi nije do šale. Želudac mi se pretvorio u kuglicu.
- Ovo su drogaši. Nitko drugi nego drogaši. Ujutro ćeš poći tamo i vidjeti što se događa.

I tako, evo me na trajektu. Imamo tu vikendicu .Naslijedio sam je od pokojnog oca koji nikad nije bio dobar u kartama. Često u nju zimi provale, naprave tulum, izopijaju se, izbljuju, ponekad počiste za sobom. Nekad i ne. Ne ukradu ništa , jer nemaju što ukrasti, ali moja žena i dalje strahuje od lopova.

Pogledavam na sat. Volio bih da je trajekt brži. Antonijo me čeka gol u vikendici.

Oznake: gol, Vikendica, Vanja

Blog lažljivica

(objavljeno u zbirci Očitovanja)

Djeca su odrasla i otklizala iz njenog ružičastog doma, a ona ga je prestala bojati. Više nije bilo potrebe. Sivilo, čak i crnilo, su bile boje njenih umirovljeničkih dana. Više nije ni pokušavala komunicirati sa svojim suprugom kao da još uvijek ima nade za njih. Povukla se u svoj svijet i prebirala po prošlosti. Nije u tome bilo utjehe. Gledala ju je bez filtera i shvatila da, osim djece, nema na što biti ponosna. Počela je razmišljati o samoubojstvu.

Možda bi to i učinila da je jedna od rijetkih prijateljica nije nagovorila da počne pisati blog. Nije joj baš bio blizak takav način komuniciranja. Zazirala je od virtualnog svijeta i svih zamki za koje je čula da čuče u njemu.

Nekoliko je mjeseci samo pratila, čitala i zamišljala kakvi to sve ljudi sjede pred svojim zaslonima i što ih tjera na ispovijedanje svojih najintimnijih misli. Gotovo joj je bilo nezamislivo da ih netko može podastirati tisućama nepoznatih očiju tvrdeći da je to njegov intimni dnevnik.

Bila je nepokolebljivi optimist otkad zna za sebe. I najcrnije situacije je sebi voljela prepričavati u ružičastim tonovima. Tako bi jedinice u školi prikazivala kao prilike da zaista dobro nauči gradivo. Dugogodišnju bolest je nazivala prilikom da očvrsne karakter. Svoju usamljenost prilikom da se okrene sebi i u svojoj nutrini pronađe zapretano biserje. Jedino što teško i gotovo nikada nije uspjela prebojati ružičastom bojom su bile svađe među njenim roditeljima. Pokušala ih je izbjeći udajom.

Ispočetka je zaista sve bilo ružičasto. Čak zlatno. Tim veće je bilo njeno zaprepaštenje kada se pozlata počela mrviti i otpadati. Prva se pukotina pojavila kada je u suprugovom džepu pronašla telefonski broj nepoznate Snježane. Izvukao se promrmljavši nekakvo objašnjenje, a ona ga prebojala u ružičasto i time nepoznatu Snježanu pretvorila u prijateljicu iz škole koja je dogovarala proslavu petogodišnjice mature.

Do rođenja sina brak je već bio prepun tankih pukotina i ogrebotina. Dolazak novog člana u obitelj nije popravio situaciju. Čak bi se moglo reći da se sve pomalo počelo raspadati. Ona je nabacivala sve više i više ružičaste. Iznevjerena obećanja, propali dogovori i učestale svađe su se, za nju, pretvorili u nešto što je normalno u braku. Čak joj je laknulo kada je rodila kćer. Sada je bila toliko zaokupljena da nije imala ni vremena ni volje ni želje ispravljati suprugovo ponašanje. Previše je imala posla i brige oko djece.

Ružičastu je boju koristila samo pred djecom i u susretima sa prijateljima i rodbinom, pogotovo svojom. Bojala je svoj život svim mogućim nijansama ružičaste i molila se da ne vide izdajničko rumenilo na njenom licu. Kada bi se netko opasno približio istini, ona bi se polako i nepokolebljivo udaljila od njega.

Jednog se dana odluči na rizični korak i napiše svoj prvi post predstavljajući se kao supruga i majka dvoje odrasle djece. Uzbuđeno je čekala prvi komentar. Poslije par dana shvati da će se načekati dok je netko ne otkrije u nepreglednoj zbrci blogova. Ostavi svoje komentare na nekoliko popularnih blogova i napiše novi post. Dugo je razmišljala o čemu bi pisala i odluči se za opis svog davnog vjenčanja. Nizala je lijepe slike koje će zauvijek treperiti u njenom sjećanju. Dobila je dva komentara i odlučila ovdje ostavljati samo ružičaste rečenice.

Ubrzo su lijepe sličice iz njenog života presahnule, ali su se komentari i posjete umnožili. Bili su divni. Hvalili su je i poticali. Zbog toga je počela pisati i o malo manje lijepim događajima koje bi toliko ušminkala da ih ni sama nije prepoznavala. Čak bi ih i potpuno izmislila. Napisala je i post o predivnom boravku u luksuznom hotelu. Zvijezda tog nezaboravnog vikenda je bio njen suprug koji joj je poklonio bisernu ogrlicu zahvaljujući za sve lijepo što mu je pružila u životu. Plakala je dok je pisala ovaj post i zamišljala koliko je daleko njen život bio od ovoga o čemu piše. Preko zaslona bi povremeno pogledala prema kauču na kojeg se izvalio odavno mrski joj suprug. Njegova napuhana trbušina se podizala i spuštala u ritmu hrkanja. Na njoj se klimao daljinski upravljač, strvarčica od koje se nije odvajao.

Ujutro, kad je ugledala da se njen post našao na naslovnici, nije mogla doći sebi od iznenađenja. Lebdila je po kući nasmiješeno obavljajući kućanske poslove. Suprug bi je podozrivo pogledao, pa vraćao pogled na ekran televizora. Nije dozvolila da joj to uništi raspoloženje.

Pisala je neumorno, a svaki novi post je bio još jedna stepenica u njenom samopouzdanju. Osjećala se lijepom i pametnom što odavno nije bila nikome u svojoj obitelji. Zbog toga je otišla na frizuru. Ni to se odavno nije dogodilo. Suprug ju je ovlaš i bez riječi pogledao i okrenuo pogled prema televizoru. Za večerom ju je upitao gdje ide kad je frizuru napravila. Nije mu odgovorila. Ne bi razumio. Odavno mu nije govorila ništa o sebi , jer bi svaku njenu izgovorenu rečenicu kad tad iskoristio protiv nje.

Napokon je živila u svom ružičastom svijetu. Nitko joj nije mogao ukrasti sve divote koje je utkala u svoj blog. Izlazila je na kave sa prijateljicama. Suprug joj je često i prečesto poklanjao cvijeće. Nisu je nikad morile novčane brige. Djeca su je posjećivala. Sve, baš sve je bilo kako treba biti.

U stvarnom životu ništa nije bilo kako treba biti. Suprug je, zbog njenog dobrog raspoloženja i nove frizure , zaključio da je našla ljubavnika. Nisu pomogla ni uvjeravanja ni zaklinjanja. Iz dana u dan ju je vrijeđao. Sada je svoje optužbe iskoristio kao razlog povećanom ispijanju boca piva. Ono što bi ujutro započelo kao prigovaranje, do večeri se pretvaralo u prijetnje. Jednom ju je i udario.

Kći se nije odavno javljala, a kad se napokon javila, zatražila je da joj posude oveću svotu novca. Što se sina tiče, volila bi da im se nije ni javio. Nije od njih tražio novac. Nije tražio ništa. Samo ih je obavijestio da je u ozbiljnoj vezi. Veselila se nevjesti dok nije saznala da se zove Marko.

Svoj jad je pretočila u post. Opisala je velebno vjenčanje svog sina. Opisala je i automobil kojeg su mu za poklon kupili ona i suprug. Njena je kćer bila zvijezda večeri. Gotovo je zasjenila mladenku koja je blistala pod nakitom , njihovim obiteljskim nasljeđem. Post je imao izniman odjek. Svi su joj čestitali.

Napipa u džepu bočicu sa tabletama za spavanje. Otvori notebook i započne novi post. Posljednji.

„Dragi moji blogeri,
ja sam lažljivica. Sve o čemu sam ovdje pisala je čista izmišljotina. Molim da mi oprostite. Slaba sam žena koja je na ovom mjestu nalazila utjehu i snagu da može progurati sljedeći dan. Hvala vam, dragi moji. Kada ovo budete čitali ja ću biti na, ako ne boljem, barem jedinom mogućem mjestu. Molim vas da štampate ovaj post i pošaljete ga mom suprugu. Adresu ću napisati na dnu posta.“

Sve su se njene boli izlivale i crnile slovima bijeli ekran. Plakala je dok je opisivala sve gadarije koje joj je njen suprug priredio kroz godine ponižavanja i usamljenosti. Žalila je što nije imala snage biti bolja majka svojoj djeci. Žalila je što je propustila živjeti cijeli jedan život. Napokon je završila. Pogledala na sat. Bilo je tri i deset. Označila je da se post objavi za dvadeset i četiri sata. Zatvorila notebook. Popila tablete i legla pored supruga.

Oznake: blog, laži

Nezakoniti unuk

(danas objavljeno u Kreativnom magazinu)

„Oktavija umrla. Sprovod u ponedjeljak 16.30.“

Baba Oktavija. Očeva majka. Posljednji put ju je vidio kad mu je došla na dodjelu diplome. Poznata kao osoba koja reče sve što misli, ni ovaj put nije iznevjerila.

- E, moj Vanja ! Profesor matematike. Bit ćeš gladan kruha. Liječnik. To je posao. Trebao si studirati medicinu.
- Nije se moglo – pokušao je spriječiti skandal tu na hodniku fakulteta, među svojim kolegama, među profesorima, prijateljima.
- Ajde, ajde, ne izmišljaj !
- Oktavija, molim vas. Nije ni mjesto ni vrijeme – Vanjina majka je upravo upalila fitilj.
- Ja da se smirim ! Meni ti, ti jedna seljančuro, govoriš da se smirim ! – podbočila se Oktavija u svoj svojoj ružičastoj veličini. Crne zlobne očice su sijevale ispod ružičastog oboda šešira koji nikad nije bio ni lijep ni moderan.
- Tiše ! Izvodite cirkus na Vanjin dan.
- Krasan dan ! Profesorčić matematike ! To je tvoj i njegov domet.
- A vaš je domet doći obučena kao stara Barbica i sramotiti jedinog unuka.
- Dobro ! Odlazim da vas više ne sramotim i nemojte očekivati ništa od mene.
- Kao da smo i do sad što dobili – promrlja Vanjina majka.

Stajao je na palubi trajekta. More se mreškalo u modrim i bijelim bojama, a nebo je bilo kristalno plavo. Bila je zla žena i Zemlja kao da se raduje što se riješila još jednog balasta, pomisli, a zatim se strese . Mrtva je. O mrtvima sve najbolje.

Mirna mu priđe s leđa i obgrli ga rukama oko struka, a glavu nasloni na njegovo rame. Vjenčali su se prije mjesec dana. Skromna svečanost. Njeni roditelji i brat, njegova majka, kumovi i nekoliko dobrih prijatelja. Toliko su mogli sebi priuštiti. Na vjenčano putovanje nisu išli niti su žalili zbog toga. Uživali su u malom podstanarskom stanu. Napokon sami i napokon zajedno.

- Nisi je volio ?
- Ne znam. Kad sam bio dijete ljeta sam provodio s njom. Volio sam je. Valjda. Bila mi je baka.
- Kako valjda ? Jesi ili nisi ?
- Ne znam. Znaš kako je kad si dijete ? Govore ti stvari koje ne razumiješ, a ti misliš da tako mora biti.
- Je li bila dobra prema tebi ?
- Ne mogu usporediti. To mi je bila jedina baka. Kuhala mi je, vodila me na kupanje ponekad, ali u svemu ostalome sam bio sam. Sjedio bih satima ispred kuće i igrao se s nekoliko igračaka.
- Gdje je ona bila ?
- U kući. Nisam smio ulaziti dok ne bi njeni posjetitelji otišli.
- Kakvi posjetitelji ?
- Tada su bili barbe, sad znam da su joj bili ljubavnici.

Čudna su bila ta ljeta s babom. Danju se igrao u dvorištu pod odrinom. Kad je naučio čitati, baba mu je dala očeve školske knjige. Listajući ih zamišljao je kakav je bio njegov otac. Malo je znao o njemu. Gotovo ništa. Baba bi ga navečer , u maloj kuhinji do pola obojanoj masnom zelenom bojom, spominjala zapličući jezikom. Uz njegovo je ime uvijek izgovarala riječ kleti. Kasnije je saznao da se tako govori o ljudima koji su otišli od kuće i za koje se ne zna jesu li još živi.

Možda danas, na sprovodu, napokon upozna svog oca. Možda mu je on poslao ovaj nepotpisani telegram ? Majka bi znala ponekad, kad nisu imali ni za kruh, proklinjati babu i sve one zemlje što ih je rasprodavala. Davno, dok je još bila obična siromašna udovica, dolazila je kod njih jednom mjesečno, pa bi on spavao na podu, jer su živili u garsonjeri. Kad je prodala prvu zemlju, prekinula je sve kontakte s njima. Majka je donosila izvještaje, babinih susjeda što ih je susretala po gradu, o velikom novcu kojeg je baba sa svakom prodanom zemljom slagala na knjižicu, ali nikad je nije zamolila za pomoć. niti je njega više slala ljeti na Lastovo.

- Ružno je govoriti sada o tome, ali baš me zanima koliko ćeš toga naslijediti – reče Mirna.
- Vjerojatno ništa. Ja sam nezakoniti sin i odbačeni unuk.
- Možda je napravila oporuku ?
- Možda je sve ostavila crkvi.
- A ako se tvoj otac pojavi ?

Trajekt se polako približavao mulu. Vanja je čekao da se spusti izlazna rampa i da krene na put koji će ga možda pretvoriti u milijunaša.

Oznake: nezakoniti unuk

Gotovo savršeno ubojstvo

2.nagrada za krimi priču MetaFora 2013

Ništa nije ukazivalo na ubojstvo. Čovjek je umro u bolnici. Mjesecima prije toga je obilazio razne specijaliste dok su kilogrami s njega nestajali bez vidljivog fizičkog uzroka. Jedina dijagnoza je bila stomachum neurosis. Ne znajući što bi s njim, smjestili su ga u bolnicu i vršili kompletne pretrage, a onda im je umro. Udovica je bila neutješna. Bolnica je sa zebnjom čekala moguću tužbu za liječnički nemar. Nazvao me patolog. Ja sam , inače, viši inspektor Ante Vrandečić, a patolog je Ivan Šarić, moj prijatelj.

- Ante, skokni do mene na posao. Zanimat će te što sam otkrio.

Došao sam što sam brže mogao, jer me Ivan nikad nije zvao uzalud, pogotovo ne s takvim uzbuđenjem. Mrtvaci su naš svakodnevni posao. Nema tu ničega uzbudljivog. Ljudi umiru. Od bolesti, starosti, u nesrećama ili ih netko ubije.

- Pogledaj ovo , Ante – govorio je Ivan gotovo u transu.
- Ja ne vidim ništa. Što je to ? – pokazao sam na čudni organ kojeg je držao u rukama i rastvarao pokazujući mi njegovu unutrašnjost.
- Kako što je to ? Želudac.
- Želudac ? I što si vidio u tom želucu da si mene morao zvati ?
- Vidiš li ovo ? – zaokruži prstom po sivoj masi kojom je želudac bio obložen iznutra.
- Što je to ? Prljavi želudac ? Mora biti takav ako je hrana prolazila kroz njega – pokušavao sam spasiti svoje dostojanstvo.
- Ne mora. Vidiš ovaj sloj kojim je prevučen ? I ja ga prvi put vidim. Kao da se nešto dugo vremena lijepilo i lijepilo i na kraju ga potpuno obložilo.
- I? Što bi to moglo biti ?
- Ne znam prije no što napravimo analizu, ali sam siguran da ovaj sloj nije dozvoljavao infiltriranje nutrijenata u krv . Zbog toga je mršavio i na kraju umro.

Pozvao sam gospođu na razgovor. Morao sam to obaviti, iako nije bila osumnjičena jer je uzrok smrti bio još uvijek nepoznat. Došla je u dubokoj crnini. Na glavi je imala toku s velom preko lica. To mi se učinilo kao pretjerivanje. Brisala je suze dok je razgovarala sa mnom i svaki put pri tome podizala veo, a onda joj je valjda dosadilo, pa ga je prebacila preko toke. Tako sam u svoj toj njenoj tuzi i šmrcanju uspio uhvatiti nekoliko pogleda, gotovo zagonetnih smiješaka. Nisu se uklapali u sliku koju je željela pružiti o sebi.

Ispitivao sam je o prehrani njenog supruga, o hrani koju je volio, o ovisnostima. Odgovori su bili kao što sam i očekivao. Bio je normalan u svemu, osim što je jako volio jesti svinjske nogice. Ispratio sam je iz ureda, a zatim zamišljeno gledao kroz prozor. Neobičan je taj detalj sa svinjskim nogicama. Koja bi supruga baš to naglasila ? Moja bi odmah rekla da sam živio neurednim životom, jeo brzu hranu, puno pušio. Eto, valjda ni sve supruge nisu iste.
I nisu, hvala nebesima. Nalazi su stigli već sljedećeg tjedna. Nakupine na unutarnjim stijekama želuca su bile svinjske čekinje usitnjene do neprepoznatljivosti. Ivan me ponovno pozvao i dugo objašnjavao kako su se , ovako usitnjene, ukopavale u stijenku želuca i s vremenom napravile neprobojnu barijeru onome što treba ljudski organizam da bi preživio.

Slušao sam Ivanovo izlaganje, ali mi se istovremeno vrtio razgovor između mene i udovice . Najednom mi je kliknulo. Sve je sjelo na svoje mjesto. Još samo trebam dobiti nalog za pretres stana. Čak sam znao i gdje ću tražiti dokaze.

Dočekala nas je u crnini. Bez toke i vela.U očima sam joj ovaj put vidio strah. Znala je da znam. Izrecitirao sam ono što sam morao, predstavio ekipu, a zatim krenuo prema kuhinji.

- Gospođo, imate li mlin za kavu ?
- Nemam – odgovorila s smireno.
- U tom slučaju, moramo pretražiti stan.

Sjela je za stol, podbočivši glavu dlanovima i prkosno gledala kako otvaramo vrata i ladice. Ugledao sam ga na gornjoj polici ormarića poviše štednjaka. Bio je skriven teglom. Stari Kruppsov mlin za kavu. Električni. Skinuo sam poklopac. Unutra nije bilo tragova mljevene kave. Tek nekakav sivi prah . Znao sam da je slučaj riješen.

Oznake: ubojstvo, krimi priča